Stvarni razlog za 40-satni radni tjedan

http://www.trueactivist.com/your-lifestyle-has-already-been-designed-the-real-reason-for-the-forty-hour-workweek/

Vraćam se u poslovni svijet. Našao sam si dobro plaćen posao u strojogradnji, i život mi se vraća u normalu nakon devet mjeseci na putovanju.

Budući da sam na putovanju živio sasvim drugačijim načinom života, ovaj nagli prijelaz na 9-5 sistem otkrio mi je nešto što prije nisam primjećivao.

Od trenutka kad mi je ponuđen posao, bio sam izrazito neoprezan s novcem. Ne glup, samo malo prebrz na novčaniku. Kao mali primjer, opet naručujem skupe kave, iako nisu ni približno tako dobre kao novozelandske "flat whites" (vrsta kave), i uopće ne uživam ispijajući ih na sunčanoj terasi kafića. Kad su mi bile manje dostupne, uživao sam više.

Ja ne govorim o velikim, ekstravagantnim kupovinama. Govorim o raznim malih, usputnim stvarima koje mi nisu toliko bitne u životu. I zapravo, plaća mi sjeda je tek za dva tjedna.

Gledajući unatrag mislim da sam se uvijek tako ponašao - trošeći bezbrižno za vrijeme "obilja". Nakon provedenih devet mjeseci života bez prihoda, malo sam više svjestan ovog fenomena.

Pretpostavljam da to činim jer osjećam da ponovo dostižem određen status, sada kada sam opet dobro plaćeni profesionalac, što mi daje pravo na određenu razinu rasipnosti. Ugodan je osjećaj moći koji imaš kada bez razmišljanja izvadiš par novčanica, osjećaj upražnjavanja moći novca kada znaš da ćeš ga ubrzo opet imati.

Ono što radim uopće nije neobično. Izgleda da svi to rade. Zapravo, mislim da sam se samo vratio normalnom potrošačkom mentalitetu nakon što sam proveo neko vrijeme daleko od njega.

Jedno od iznenađujućih otkrića tijekom mog putovanja bilo je da sam mjesečno trošio mnogo manje putujući stranim državama (uključujući i zemlje skuplje od Kanade), nego što sam to inače doma činio. Imao sam puno više slobodnog vremena, posjetio sam neka od najljepših mjesta na svijetu, upoznao sam razne ljude, bio sam smiren i općenito, bilo je nezaboravno, a koštalo me mnogo manje nego ovdje u jednom od kanadskih najjeftiniji gradova.

Čini se da sam dobio puno više za svoj novac kada sam bio na putu. Zašto?

Kultura nepotrebnog

Ovdje na Zapadu, navika nepotrebne potrošnje namjerno se potiče i njeguje u javnosti od strane velikih kompanija. Kompanije u svim granama industrije primarni su uzročnik sklonosti ljudi da budu lakomisleni s novcem. Oni nastoje potaknuti naviku neoprezne i nepotrebne potrošnje kad god i gdje god to mogu.

U dokumentarcu Corporation, marketinška psiholginja objašnjava jedan od načina koji se koristi za povećanje prodaje. Njezino osoblje provodi istraživanje o tome kako utječe nagovaranje djece na vjerojatnost da im roditelji kupe igračku. Otkrili su da se 20 do 40% kupnje igračaka ne bi dogodilo da dijete nije dosađivalo roditeljima. Ne bi došlo do jedne od četiri posjete tematskim parkovima. Oni koriste ove studije pri oglašavanju svojih proizvoda izravno djeci, potičući ih da nagovaraju svoje roditelje na kupnju.

Ova marketinška kampanja sama predstavlja milijune dolara koji su potrošeni zbog potražnje koja je u potpunosti umjetno proizvedena.

"Možete manipulirati potrošače da osjete oskudicu, i zbog toga kupuju vaše proizvode. To je igra."
- Lucy Hughes, suosnivač "The Nag Factor"

To je samo jedan mali primjer nečega što se događa već jako dugo vremena. Velike kompanije ne zarađuju svoje milijune iskrenim promicanjem osobina svojih proizvoda, već stvaranjem kulture u kojoj stotine milijuna ljudi kupuju daleko više nego što im je potrebno i svoje nezadovoljstvo liječe novcem.

Mi kupujemo stvari da se oraspoložino, da pratimo susjede, da ispunimo našu djetinju viziju sebe kao odraslog, da dokažemo svoj status, i iz puno drugih psiholoških razloga koji imaju vrlo malo veze s tim koliko nam je proizvod uistinu potreban. Koliko imate stvari u svom podrumu ili garaži, a da ih niste koristili posljednjih godinu dana?

Stvarni razlog za četrdeset-satni radni tjedan

Osnovni alat korporacija za održavanje navika ove vrste je 40-satni radni tjedan kao normalan način života. Pod tim uvjetima ljudima ostaju večernji sati i vikend za njih same. Zbog nedostatka slobodnog vremena ljudi ga onda uglavnom troše na pasivnu i površnu zabavu.

Vratio sam se na posao tek prije nekoliko dana, ali već sam primijetio da mi cijeli niz korisnih aktivnosti ubrzano nestaje iz života: šetnja, vježbanje, čitanje, meditacija, pisanje.

Jedna upadljiva poveznica između ovih aktivnosti je da zahtijevaju malo ili nimalo novca, ali za njih treba vremena.

Odjednom imam puno više novca i puno manje vremena, što znači da imam puno više zajedničkog s tipičnim radnikom u Sjevernoj Americi nego što sam imao prije nekoliko mjeseci. Dok sam bio u inozemstvu ne bih se dvojio provesti dan lutajući kroz nacionalni park ili čitajući knjigu na plaži nekoliko sati. Sada imam osjećaj da takve stvari ne dolaze u obzir. Odvojio bih previše vremena od mojih dragocjenih vikenda!

Zadnje što želim učiniti kada se vratim s posla je vježbnje. To je ujedno i posljednja stvar koju želite učiniti nakon večere ili prije spavanja ili nakon buđenja, jer to je jedino vrijeme koje nam preostaje radnim danom.

Čini se da problem ima jednostavno rješenje: Radi manje pa ćeš imati više slobodnog vremena. Već sam si dokazao da mogu živjeti ispunjen život s manje novca nego što sada imam. Nažalost, to je gotovo nemoguće u mojoj industriji, i u većini drugih. Radite 40 i više sati ili ne radite uopće. Moji su klijenti i poslovni partneri svi čvrsto ukorijenjeni u standardnom radnom vremenu, tako da nije praktično zamoliti ih da ne pitaju za mene nakon 13:00, čak i ako moj poslodavac pristane na to.

Osam-satni radni dan razvijen je tijekom industrijske revolucije u Britaniji u 19. stoljeću, kao predah za tvorničke radnike koji su do tada bili iskorištavni sa 14 ili 16-satnim radnim danom.

Kako je tehnologija napredovala, radnici u svim industrijama postali su sposobni proizvesti puno veću vrijednost u kraćem vremenskom periodu. Normalan čovjek bi pomislio da će to dovesti do skraćenja radnog dana.

No 8-satni radni dan je previše isplativ za velike korporacije, ne zbog količine posla koji ljudi obavljaju u osam sati (prosječni uredski radnik ima manje od tri sata stvarnog posla u 8 sati), već zato što ljude čini ovisnima o potrošnji. Manjak slobodnog vremena rezultira da ljudi plaćaju puno više za odmor, zabavu, i bilo koji drugi oblik olakšanja koji mogu kupiti. To ih veže za televizore i njihove reklame. I čini ih neambicioznima izvan posla.

Dovedeni smo u kulturu koja je dizajnirana da nas učini umornima, gladnima zadovoljstava, spremnima platiti puno za provod i zabavu, i što je najvažnije, pomalo nezadovoljnima našim životima, tako da i dalje samo čeznemo za stvarima koje nemamo. Mi toliko kupujemo, jer stalno osjećamo da nam nešto još uvijek nedostaje.

Zapadna gospodarstva, osobito ono u Sjedinjenim Američkim Državama, bazirana su vrlo proračunato na zadovoljstvu, ovisnosti, i nepotrebnom trošenju. Mi trošimo da se oraspoložimo, da se nagradimo, da proslavimo, da riješimo probleme, da popravimo svoj ugled, i da ublažimo dosadu.

Možete li zamisliti što bi se dogodilo kada bi svi Americi prestali kupovati toliko nepotrebnih gluposti koje im ništa ne znače u životu?

Gospodarstvo bi se urušilo i nikada se ne bi oporavilo.

Svi američki dobro poznati problemi, uključujući pretilost, depresiju, zagađenje i korupciju, cijena su održavanja trilijun-dolarske ekonomije. Da bi gospodarstvo ostalo "zdravo", Amerika mora ostati nezdrava. Zdravi, sretni ljudi ne osjećaju da im je potrebno puno nečega što nemaju, ne kupuju puno smeća, ne trebaju toliko zabave, i oni ne završe gledajući puno reklama.

Kultura osam-satnog radnog dana je najmoćnije sredstvo kojim korporacije konstantno drže ljude u istom stanju nezadovoljstva gdje je odgovor na svaki problem kupovina nečega.

Možda ste čuli za Parkinsonov zakon. Često se koristi u odnosu na korištenje vremena: što vam je više vremena dano da nešto učinite, to ćete više vremena na to potrošiti. Nevjerojatno je koliko možete učiniti za dvadeset minuta, ako je dvadeset minuta sve što imate. Ali, ako imate cijelo poslijepodne, to će trajati puno duže.

Većina nas koristi novac na ovaj način: što više radimo, to više trošimo. Nije da nam je iznenada potrebno kupiti više samo zato što imamo više, već s obzirom da možemo, mi to i činimo. U stvari, vrlo nam je teško izbjeći povećanje životnog standarda (ili barem stope potrošnje) svaki puta kada dobijemo povišicu.

Ne mislim da je potrebno izbjegavati cijeli ružni sustav i otići živjeti u šumu, pretvarajući se da si gluhonijem, kao što je Holden Caulfield (Lovac u raži) često maštao. No, svakako bi bilo dobro shvatiti što to veliki biznis želi od nas. Oni su radili desetljećima na stvaranju milijuna idealnih potrošača, i uspjeli su. Ukoliko niste iznimka, vaš stil života već je unaprijed određen.

Savršen kupac je nezadovoljan, ali se nada, nezainteresiran za ozbiljan osobni razvoj, ovisan o televiziji, radi puno radno vrijeme, zarađuje dosta, dokon je u slobodno vrijeme, i nekako se provlači.

Jesi li to ti?

Prije dva tjedna rekao bih, dovraga, ne, to nisam ja. Ali ako svi moji tjedni budu kao ovaj prethodni, to bi mogla biti pusta želja.

Kako porobiti ljude s ovisnošću