Korak prvi: 3 mjeseca

Otpis dugova, nacionalizacija banaka i pokretanje proizvodnje javnim radovima i zaštitom domaće poljoprivrede

Sukladno stanju u državnih financija i kako su hrvatski čovjek, hrvatska poduzeća, kao i državne institucije dovedeni u stanje nepovratne zaduženosti u odnosu na banke, bilo posredno, bilo neposredno, neminovna je nacionalizacija banaka te otpis svih dugovanja privatnih i pravnih osoba prema bankama.

Istovremeno s otpisom dugovanja kroz nacionalizaciju banaka dolazi potpuno preuzimanje stvaranja i distribucije novca pa se sukladno tome na najproduktivniji mogući način koristi ta novostečena moć određivanja gospodarskog i kulturnog života u državi.

Po načelu korporativne uređenosti država vodi svoje gospodarske kapacitete na način da gleda konačnu zaokruženu investicijsku bilancu u kojoj joj je uvijek u interesu novostvorene vrijednosti zadržati za sebe. Odnosno, uvoziti jeftinije, i izvoziti skuplje. Znam da ovo izgleda samorazumljivim, ali praksa pokazuje da sadašnja država i režim koji je vodi radi upravo suprotno: izvozimo jeftinije, da bi to isto kupili skuplje.

Dvije su osnovne grane gdje se novac kojim raspolažemo mora usmjeriti: poljoprivreda i industrija.

Poljoprivreda se potiče na način da se do kraja iskoriste svi raspoloživi poljoprivredni kapaciteti za proizvodnju isključivo organske i gmo nezagađene hrane, te cijela poljoprivredna strategija mora ići prema tom cilju unutar biološki mogućih okvira. Odnosno, stvari su vremenski ovisne o tome koliko je vremena potrebno da neka poljoprivredna kultura bude sposobna stvarati novu vrijednost.

Podrazumijeva se da razvoj poljoprivrede prati razvoj prehrambene industrije kao i industrije za poljoprivredu, ali sve u skladu sa strategijom tzv. zdrave hrane za kojom je na svjetskom tržištu trend stalnog povećavanja potražnje i nedovoljne ponude pa se sukladno tome svi viškovi bez problema mogu plasirati. Hrvatska mora biti poput oaze u koju kada se ulazi zna se tu nema gmo proizvoda.

Industrija se prvenstveno pokreće velikim javnim radovima na koje su mobilizirani svi ljudski i tehničko-tehnološki kapaciteti s kojima se raspolaže bez obzira na njihovu eventualnu zastarjelost ili djelomičnu funkcionalnost. Naime, najskuplji je onaj čovjek i onaj stroj koji ništa korisnoga ne radi, a sposobna vlast koja upravlja novcem u skladu s nacionalnim interesima mora biti sposobna svakome dati bilo što produktivno raditi.

Osnovni projekt javnih radova je izgradnja veze Dunav – Sava – Kupa – Jadransko more. Odnosno to je veza luka Vukovar, Sisak, Karlovac i Rijeka kojima se preuzima veliki dio sadašnjeg prometa između industrijskog središta Europe i Azije predvođene Kinom, Japanom, Indijom, Južnom Korejom i cijelom istočnom stranom Pacifičkog prstena, a također i europski dio Rusije gravitira luci Rijeka.

Paralelno se kreće u gradnju željezničke mreže kroz Hrvatsku kojom će udio cijene transporta u svakom hrvatskom proizvodu biti rasterećen dvadeset puta, kao što će se time smanjiti zagađivanje koje prati strateško usmjerenje na cestovni promet nasuprot željezničkog, a što je povezano sa poljoprivredom, zdravljem i turizmom.

Brodogradnja se aktivira punim kapacitetom koje Hrvatska ima prvenstveno narudžbama za domaće brodarske kompanije putem kojih je cilj od Hrvatske napraviti pomorsku trgovačku velesilu slijedeći tradiciju Dubrovačke republike koja je dokazala da je to realno ostvarivo ukoliko postoji mudra strategija razvoja, ali primarno ukoliko postoji državna suverenost koja je preduvjet svih preduvjeta svakog društvenog prosperiteta i blagostanja. Razlog zašto je nužno potrebno prvo graditi brodove za vlastitu pomorsku flotu leži u tome da se na eksploataciju broda u pomorskom prijevozu i uslugama mora gledati kao na sastavni segment zaokruženog interesno-investicijskog ciklusa kojim se opravdavaju svi poticaji prije uloženi u izradu samoga broda. Dugoročno, profit od usluga brodskog prijevoza veći je od profita ostvarenog prodajom broda stranom naručitelju. Konkretno, to bi značilo da se od deset brodova samo dva do tri trebaju raditi za strane naručitelje, a ostali moraju biti u funkciji zarade na naplati transporta roba ili drugih brodarskih usluga.

Brodograđevne kapacitete također uposliti u sukladnim projektima poput izgradnje plutajućih gradova i sličnih objekata kojima se osim ekonomske obavlja i važna propagandno-medijska zadaća, a nije zanemariva i komponenta stavljanja pred svršeni čin svih osporavatelja hrvatskog gospodarskog pojasa izgradnjom plutajućih gradova i energetskih postrojenja na vanjskim granicama gospodarskog pojasa. To bi bilo, kako se kaže, ugodno s korisnim.

Brodogradnja će također poslužiti kao primjer kako se treba regulirati reforma visokog obrazovanja i kako je moguće imati ''besplatno školovanje''. Poanta je u praktičnom radu studenata brodogradnje u brodogradilištima i paralelnim školovanjem na sveučilištima. Time se garantirano na najbolji način trajno unapređuje sam proces proizvodnje jer budući visokoobrazovani kadrovi neće biti otuđeni od radnika i njihovih praktičnih problema i svih mogućnosti koje su tu prisutne za inovativnost i kreativnost. Svojim praktičnim radom u brodogradilištima studenti otplaćuju svoj studij te se sve skupa isplati još više što duže studiraju pa će oni najbolji prvi završiti, a oni malo slabiji će trebati malo više vremena, ali nikome se ne žuri u smislu da se stvara nepotrebna presija ograničavanjem godina studija. Ovaj princip spajanja visokog školstva i pokretanja javnih radova te uopće razvijanja Hrvatske vrijedi jednako i za sve ostale fakultete te je to formula za besplatno školovanje koje država mora garantirati svim socijalnim slojevima bez obzira na materijalno stanje, ali s obzirom na talente koje Bog dijeli kao On želi i ako se temeljito ne prosije cijela populacija ne može se pronaći najbolje ljude koje eventualno imamo.

Proizvodni i znanstveni kapaciteti kojima hrvatska raspolaže mobiliziraju se i u pravcu energetske samodostatnosti pa se tako postavlja cilj u masovnoj proizvodnji različitih oblika solarnih panela, vjetrenjača, generatora struje iz valova kao i ostalih obnovljivih izvora energije. Naravno, uz potpuno preuzimanje i daljnji razvoj eksploatacije zaliha nafte, plina i ostalih ruda i minerala kojima Hrvatska raspolaže i neosnovano dozvoljava drugima da ih koriste na našu štetu.

Građevinski kapaciteti u visokogradnji koriste se za plansku gradnju stambenog prostora primarno za sve one koji su zaposleni na navedenim javnim radovima tako da se novac uložen u javne radove izbalansira kroz protuvrijednost u stambenim jedinicama koje će zaposleni otplaćivati svojim novčanim primanjima zarađenim radom na javnim radovima.

Zbog istog razloga prioritet je i u što bržem pokretanju proizvodnje barem jednog modela vozila za masivnu primjenu, a što je ostvarivo putem državne diplomacije i pregovorima sa državama koje upravljaju svojom automobilskom industrijom tako da se može ponuditi monopolistička pozicija jednom proizvođaču u smislu da će im sva putnička, gospodarska i specijalna vozila u Hrvatskoj biti protežirana carinskim neopterećenošću pod uvjetom da se najmanje jedan model iz proizvodne palete proizvodi u Hrvatskoj, kao i određene komponente u drugim vozilima te neki rezervni dijelovi. Odnosno, kroz obostrani interes može se osigurati transfer tehnologije kojom trenutno ne raspolažemo, a koji nam treba, dok proizvođaču s kojim smo u dogovoru osiguravamo siguran plasman njegovog proizvoda u relativno visokim količinama.

Čovjek treba biti svjestan činjenice da je većini ovo možda previše apstraktno i neshvatljivo kako bi navedeno uopće bilo moguće realizirati, a sve iz razloga jer su ulovljeni u ovu paradigmu financijskog vampirizma i režimsko-institucijskog diletantizma u upravljanju državom pa poput ljudi koji su cijeli život proveli u pećini ne znaju da je svijet izvan pećine bogat životom, oblicima i bojama. Iz tog razloga potrebno je kroz jedan konkretan primjer pokazati kako bi to sve skupa izgledalo i kako je sve potpuno moguće i samo je pitanje ideje koju se ima i volje da se ideja realizira.

Problem je slijedeći: kako od Zagreba, glavnog grada Hrvatske, napraviti neizbježnu svjetsku destinaciju? Što uraditi da Zagreb svojom vizurom koju daje zove sve kamere svijeta da ga fotografiraju i snimaju? Može se vidjeti na Novu godinu na CNN-u i ostalim srodnim globalnim televizijskim mrežama, kad krene putovanje vremenskim zonama i odabira koji će se grad u kojoj zoni izabrati kao vrijedan pokazivanja slavlja prolaska imaginarne linije koja označava početak novog kruga Zemlje oko Sunca.

Odgovor je relativno jednostavan i ne traži čak ni previše sredstava. Čak bi bio izvediv i u ovim okolnostima financijskog vampirizma, barem teoretski, jer banke stalno ponavljaju – naravno da lažu, ali sad će se to i vidjeti – kako bi one investirale, ali nema projekata pa, kao, nemaju gdje investirati pa onda investiraju u Italiju u izgradnju pomorske luke koja bi trebala preuzeti promet od luke Rijeka.

Nije točno da nema kad se sad može dati osnovni idejni projekt pa neka financiraju prvo makar samo početni razvoj ovog projekta, a tek kasnije kad se napravi troškovnik, neka financiraju realizaciju. Novaca imaju i više nego dovoljno, a to banke i sam priznaju i da nije problem u novcima nego u idejama vrijednim financiranja.

Ideja vrijedna financiranja i svih drugih pratećih napora je u izgradnji, najbolje u Novom Zagrebu, jednog trga pored velikog pješčanog sata monumentalnih dimenzija podignutom na dovoljno visokom postolju, zgradi ili nekom trećem rješenju ovisno o usvojenom arhitektonsko-dizajnerskom projektu.

Smisao tog pješčanog sata je da svojom veličinom i pozicijom dominira vizurom Zagreba, ali da je sve napravljeno tako da pijesak curi točno godinu dana i na Novu godinu se odigrava ceremonija preokretanja pješčanog sata. Naravno, sve uz spektakularni vatromet u izvedbi svih vidova i rodova oružanih snaga (tako da i vojska ne sjedi besposlena dok svi drugi rade), veselje, koncert domaćih i inozemnih pjevača i grupa, ples, zabavu na prikladno osmišljenom cijelom trgu imena Trg izgubljenog vremena, koji upravo ima namjenu pružanja prikladnih sadržaja.

Korist od ovakvog projekta, odnosno od njegove realizacije, je u tome da bi samo na osnovu njega Zagreb posjetilo godišnje najmanje dodatnih nekoliko stotina tisuća ljudi, a uz pametnu prezentaciju i puno više. Ako ova ideja Zagreb i Hrvatsku košta i 10 milijardi kuna, od novih turista godišnje bi dolazilo najmanje nekih 5 milijardi kuna pa se sve vrati i isplati u manje od pet godina. I to bi bile neposredne koristi, dok one posredne su tek one najbolje. Poput izgradnje ugleda i reputacije svima onima koji su u projektu sudjelovali od osmišljavanja do realizacije – jer podrazumijeva se da će se inzistirati na maksimalnoj domaćoj izradi jer to je i smisao svega skupa, cijelog ovog plana ''Tri koraka za opstanak Hrvatske''. Cijeloj Hrvatskoj time raste ugled i kad vide kako se osamostaljujemo onda će EU odjednom otvoriti vrata, ali naravno da nismo ludi da uđemo.

Eiffelov toranj mogao je biti sagrađen od srebra sigurno, od zlata možda, koliko je novaca donio Parizu i Francuskoj. Ne bi trebalo uopće ovo biti sporno da se ovakva investicija sigurno isplati. Nema razloga da se odmah ovog trena ne investira u ovu ideju. Čak je potpuno apolitična, čistom igrom slučaja, ali baš tako i treba. Koja politička opcija može biti protiv ove ideje za Zagreb i Hrvatsku kao jednog pokretačkog projekta oko kojeg će se okupiti sveučilišta i gospodarstvo? Kome smeta Trg izgubljenog vremena? Ustašama? Partizanima? Umirovljenicima? Studentima? Umjetnicima? Radnicima? Seljacima?

Odgovor može biti samo jedan – ovakva ideja može smetati samo idiotima. I to u izvornom grčkom značenju ove riječi kojim se opisivalo one koji nisu bili sposobni za državništvo.

Da Zagreb nekim čudom sada ima ovo sve prije opisano napravljeno, koliko bi samo mladih iz Europe i svijeta platilo i rezerviralo dolazak na doček Nove Godine u Zagrebu na Trgu izgubljenog vremena ispod najvećeg pješčanog sata na svijetu koji se točno u ponoć okreće? Usprkos najgoroj krizi, u Europi od nekih 700 milijuna ljudi, biti će ih uvijek dovoljno da dođu u Zagreb, u sredinu Europe. I to će ih doći toliko da neće biti dovoljno mjesta za sve. Tko malo zna povijest, taj zna da su vremenima krize ljudi tražili eskapizam kroz intenziviraniju zabavu. Nema razloga da ne budemo mjesto odakle se iz EU odlazi na dobru zabavu, a kako su kriteriji poremećeni već to što smije pušiti u kafiću biti će mu makar podsvjesno urezano kao dobar provod i nostalgično sjećanje kad je to mogao u svojoj zemlji. Možda ovo izgleda banalno, ali sv. Toma Akvinski piše i o banalnijim stvarima kada razmatra državu ili grad, no njega na ekonomiji ne uče.

Koga od pristiglih gostiju zanima može otići vidjeti središte svijeta u Ludbregu, a od velikog broja koji će doći u Zagreb, sigurno će ih biti koji će ići u Ludbreg. Ili u Kopački rit, ili u toplice, planine, rijeke, jezera, ili negdje na more – toga imamo vrijednoga bez konkurencije.

I sve skupa u zemlji gdje ne vladaju zakoni EU, SAD-a ili bilo koga drugoga, nego oni zakoni koji nama najviše koriste jer u tome je smisao države kao države. Da bi se država uopće mogla zvati državom mora biti sposobna suvereno donositi i provoditi zakone sukladno nacionalnom interesu.

Prvi korak je realan i moguć, ali samo sa suverenom i nezavisnom državom.

I tu se vraćamo na početak i kako suverena država Hrvatska svojom ovlašću da donosi zakone dekretom svim državljanima otpisuje dugovanja prema bankama. Dugovi otpisani.

Idemo na idući korak.