| Peter Russell - Meditacija bez napora
http://www.peterrussell.com/wordpress/index.php?p=160 Možda ćete biti iznenađeni kada saznate da za meditaciju nije potreban napor, težnja, niti koncentracija. I sam sam bio iznenađen. Kad sam prvi put postao zainteresiran za meditaciju, još sredinom šezdesetih godina, više puta mi je rečeno da meditacija zahtijeva veliku mentalnu disciplinu i dugogodišnju praksu. Indijski učitelji usporedili su um sa skupinom nemirnih majmuna koje je potrebno svezati i utišati. Čini se da je i moje iskustvo to potvrdilo. Moj je um bio pun misli, i koliko god sam se trudio, nisam ih mogao obuzdati. Poput mnogih drugih, i ja sam pretpostavio da se nisam dovoljno jako trudio, i da mi treba veća mentalna disciplina, a ne manja. Onda sam slučajno naišao na Transcendentalnu meditaciju. Njezin učitelj, Maharishi Mahesh Yogi, guru od Beatlesa, osporio je cijeli koncept pokušaja kontroliranja uma. Majmuni, rekao je, možda žele više banana. Dajte im ono što oni žele, i oni će se smiriti sami od sebe. Tako je i s umom; nemiran je, jer želi nešto. A što on želi? U konačnici, svi mi želimo da se osjećamo bolje i sretnije, mirnije, ugodnije, ispunjenije, zadovoljnije. Tvrdio je da ako umu pružimo okus unutarnjeg zadovoljstva, ono će ga privući i smirit će se sam od sebe. To je za mene imalo više smisla od svega na što sam naišao do tada, tako da sam naučio tu tehniku. I upalilo je. Moj um se smirio, bez ikakvog napora. Doista, čim sam nehotice počeo pokušavati kontrolirati proces, u nadi da ću nekako poboljšati moju meditaciju, nije funkcioniralo dobro. Ne tvrdim da se to odnosi na sve vrste meditacija. Tehnike dizajnirane za njegovanje određenih mentalnih sposobnosti ili stanja uma, uključuju stupanj koncentracije i mentalne discipline. No, kada je u pitanju osnovna sposobnost opuštanja i smirivanja uma, trud je kontraproduktivan. Miran um nije stanje uma koje želimo postići. To je stanje koje doživljavamo kada se ništa ne želi postići. To je um u svom prirodnom stanju, neokaljan strahovima i željama, i mislima koje oni stvaraju. Kad je sve u redu u vanjskom svijetu, osjećamo mir iznutra; zadovoljni smo. Odnosno, tako bi trebao biti. Ipak, čak i kada se ispune sve naše fizičke potrebe, a ne postoji neposredna prijetnja ili opasnost, mi se rijetko osjećamo potpuno opušteno. Naprotiv, najčešće ne. Ostavite nas besposlene, i većini nas počet će biti dosadno. Ako nas je netko uznemirio, možemo se ljutiti danima, tjedanima ili čak godinama kasnije. Ili možemo provesti sate brinući se o situacijama koje bi se mogle dogoditi, iako vrlo malo vjerojatno.
Zajedno s takvim osjećajima dolaze gotovo beskrajne povorke misli. Većina ih se svode na brige o tome kako možemo biti zadovoljniji. Ironično, zabrinuti um je, po definiciji, nezadovoljstvo. To je tužna šala o ljudskim bićima. Mi smo toliko zauzeti brigom hoćemo li biti u miru u budućnosti, da gubimo mir u sadašnjosti. S obzirom koliko lako takve misli nastaju, za pretpostaviti je da ih moramo obuzdati i kontrolirati. No, taj pristup proizlazi iz istog uvjerenja koje ih je i stvorilo - uvjerenja da trebamo kontrolirati stvari kako bi se osjećali ugodno. Zato u većini tradicija meditacije imamo savjet:
Čak i tada, trud i napor pojavljuju se na suptilne načine. Možda, kad bih samo dodao ovo ili usmjerio se na ono, bilo bi lakše. Neki puta napor je tako suptilan, da ga nismo niti svjesni. Na primjer, blagi otpor nekom iskustvu. Čak i slaba želja za dobrom meditacijom može biti prepreka. Tijekom mojih četrdeset godina poučavanja meditacije otkrio sam da je najveći izazov za praktikante osloboditi se napora. Oni ne mogu sasvim prihvatiti da im nikakav trud nije potreban. Ponekad, čak i najiskusniji meditanti, s godinama prakse, još uvijek ulažu blagi napor ili kontrolu u svojoj vježbi. Nakon što ga u potpunosti napuste, i shvate koliko nenaporno to može biti, tada uviđaju da još lakše ulaze u stanje unutarnje tišine.
|
