Nedavno sam opet pročitala nešto, što me je šokiralo. Radi se o ovom topicu ovdje: Missing Children World Wide
Tu sam pročitala prvi članak linkan iz ovog teksta: “DNEVNO se prijavljuje više od 2000 NESTALE djece u SADu”.
DNEVNO – vise od 2000 nestale djece!???
U ovom članku je naveden podatak da se prema Ministarstvu pravosudja SADa – 797 500 djece vode kao nestali u periodu od godine dana. Dakle – otprilike 2100 djece nestane u SADu – svaki dan.
Medjutim, na webstranici “Nacionalnog centra za nestalu i izrabljivanu djecu” (National Center for Missing and Exploited Children) se vidi da je taj podatak uzet iz studije “NISMART-2”, provedene od strane Ministarstva pravosudja SADa 1999. godine. Studija:
http://www.missingkids.com/en_US/documents/nismart2_overview.pdf

Statistika u ovom PDFu pokazuje da je 43% (340 500) od tih 797 500 imalo “benigno objašnjenje”.
Dakle, stvarno je NESTALO “samo” 1250 djece DNEVNO, i to prije 9 godina. Druga su se vratila doma ili su nađena.
Još jednom: prije 9 godina D N E V N O u SADu nestane B E S T R A G A 1250 djece.
Bestraga znači da nestanu kao da su u Zemlju propali. Isparili. Toj djeci se gubi SVAKI TRAG, kao da nikad nisu ni postojali, kao da nisu ni bili rodjeni, odgajani, hranjeni, itd,….gubi im se svaki trag.
Znači nije da su umrli, pa da im se nadje tijelo – ne nadje im se tijelo, prije 9 godina SVAKI DAN je sa ovog svijeta isparilo 1250 djece.
Jučer 1250, danas 1250, sutra 1250, prekosutra 1250… IMATE LI VI PREDODŽBU KOJI JE TO BROJ!??
I to je kako vidimo bio jedan dokazani FAKT. Činjenica zapisana od Ministarstva pravosudja.
Onda sam dalje, čitajući članak i pogotovo ovaj podatak: India – 10 lakhs per annum – (1 million godišnje, lakh je mjerna jedinica u Indiji i sadrži 100 000 ) otišla na ovaj websajt: http://www.missingindiankids.com – Nestala djeca u Indiji.

Koliko djece nestane u godinu dana u Indiji?
U Indiji nema dostupnih točnih brojki, međutim, prema jednom članku u “English daily”, broj nestalih je oko 1 000 000 godišnje, tj. svakih 30 sekundi nestane jedno dijete.
Taj broj NESTALE djece je prosto NEVJEROVATAN.
To enormno nestajanje Indijske djece me je odmah podsjetilo na ovo – na prvu ikad zabilježenu sesiju sa Kasiopejcima:
http://www.svjesnost.com/cass_skripte/16_07_1994.html

P: Bob Lazar je izložio činjenicu da se vanzemaljci odnose prema ljudima kao kontejnerima. Što to znači?
O: Spremište za kasniju upotrebu.
P: Kakvu upotrebu?
O: 94 posto.
P: 94% od čega?
O: Od cijele populacije.
P: Što pod time mislite?
O: Svi su kontejneri; 94% će biti iskorišteno.
P: Iskorišteno za što?
O: Konzumiranje.
P: Mislite bit će pojedeni?
O: Totalnu konzumaciju.
P: Što mislite pod konzumaciju? Progutani?
O: Konzumirani za sastojke.
P: Sastojke čega?
O: Nove rase. Važno. 13 godina otprilike kad će projekt biti završen. ( 13 godina od 1994 )
P: Zašto su ljudi konzumirani?
O: Koriste za dijelove.
P: Ne razumijem. Kako ljudi mogu biti korišteni za dijelove?
O: Stvaranje novih prototipa ljudskih tijela. Postoje spremišta. Nestale osobe često idu tamo, a naročito nestala djeca.
P: Imamo li neku zaštitu?
O: Neke.
P: Kako se možemo zaštititi i kako zaštititi našu djecu?
O: Informirajte ih. Ne sakrivajte istinu od djece.
P: Kako nas istina štiti?
O: Svijest štiti. Ignoriranje šteti.
P: Kako djeci reći tako grozne stvari?
O: Oni bi trebali znati.
P: Koja je svrha tog projekta?
O: Novi život ovdje.
P: Da li vanzemaljci koriste naše emocije i energije?
O: Korektno; i tijela također. Svake godine na Zemlji 10% više djece se uzima.
P: Da li pate?
O: Neki.
P: Da li svi pate?
O: Neki. Komadi organa djece se miču za vrijeme dok su pri svjesti. Bubrezi prvo; sljedeće stopala; sljedeće čeljust koju ispitivaju na stolu; jezici se odrežu; kosti se testiraju na udarac; pritisak na srčani mišić dok ne pukne.
P: Zašto nam govorite takve odvratne stvari?
O: Morate znati što Konzorcij radi. To se radi najviše djeci Indijaca. ( u originalu Cs kazu: “Indian children” sto bi se moglo prevest i kao Indijaca (Indija) ili Indijanaca (sjeverno-američki Indijanci)
P: Zašto se rade takve stvari?
O: Velik trud od strane Orionaca i njihove ljudske braće da kreiraju novu rasu i kontroliraju je kao i ostatak čovječanstva.
P: Što se dešava s dušama? Da li je projekt isključivo fizičke prirode?
O: Fizičko i duše se recikliraju.
P: Gdje idu duše?
O: Natrag ovamo, većinom.
P: Da li neke idu drugdje?
O: Neke idu na druge planete.
P: Tko je odgovoran za taj projekt?
O: Konzorcij.
P: To je bolesno!
O: Bolesno je subjektivno.
P: Ali čitava stvar je toliko odvratna.
O: Mi razumijemo vaše osjećaje, ali nije sve prilagođeno vašoj perspektivi.
P: Zašto se to dešava na Zemlji?
O: Karma.
P: Koja vrsta karme može ovo donijeti?
O: Atlantida.
P: Što su Atlantiđani učinili da bi se to prenijelo na nas?
O: Mi nemožemo odgovoriti to sada.
P: Što nas može zaštititi?
O: Znanje.
P: Kako ćemo steći to znanje?
O: Dobivate ga sada preko ovog izvora.
P: Na koje znanje mislite?
O: Imate ga.
P: Kako nas znanje, ovoga što ste nam rekli, može pomoćii?
O: Daje veliku obranu.
P: Koje znanje daje obranu?
O: Samo znanje o tome daje fizičku obranu.
P: Kako ćemo reči ljudima? I kome da kažemo?
O: Informirajte druge samo indirektno.
P: Kako?
O: Pišite.

Za oko mi je zapelo ovo: Svake godine se na Zemlji uzima 10% više djece.
Pretpostavimo da je ova informacija točna. Dakle, 1999 godine DNEVNO je nestalo BESTRAGA = 1250 djece.
2000 +10% – 1357
2001 +10% -1512
2002 +10% – 1663
2003 +10% – 1829
2004 +10% – 2011
2005 +10% – 2212
2006 +10% – 2433
2007 +10% – 2676
2008 + 10% – smo vec kod 2943 NESTALE DJECE DNEVNO, samo u Americi.
Ca. 3000 nestale djece dnevno.
Božeee…!?
Laura je u svom tekstu “94%” opisala što je mislila i što je osjećala prilikom ove gore navedene sesije, prilikom prvog susreta sa Kasiopejcima.
Dakle, slijedi izvod iz tog teksta:

P: Zašto su ljudi konzumirani?
O: Koriste za dijelove.
P: Ne razumijem. Kako ljudi mogu biti korišteni za dijelove?
O: Stvaranje novih prototipa ljudskih tijela. Postoje spremišta. Nestale osobe često idu tamo, a naročito nestala djeca.

Na ovaj odgovor, bila sam u šoku. Kakav izvor nam može reći ovako potresne i užasavajuće stvari? Iz kakve grozne stvarnosti mora doći takva informacija? Bila sam rastrgana izmedju toga da završim taj kontakt istog trena ili da počnem istraživati o tome i nadjem neko riješenje.

P: Imamo li neku zaštitu?
O: Neke.
P: Kako se možemo zaštititi i kako zaštititi našu djecu?
O: Informirajte ih. Ne sakrivajte istinu od djece.
P: Kako nas istina štiti?
O: Svijest štiti. Ignoriranje šteti.
P: Kako djeci reći tako grozne stvari?
O: Oni trebaju znati.

Od prijedloga da zastrašim svoju djecu sa takvim užasnim pričama sam praktički dobila napad! Ali, opet, bila sam rastrgana. Više nego išta sam htjela znati kakav bi nam izvor govorio takve zastrašujuće stvari. Negativni entiteti na koje smo naišli nisu definitivno nikada rekli takve stvari, u stvari, oni su se uvijek predstavili kao vrlo dobri i govorili su fine stvari, uzvišene i moralizirajuće stvari. Tek nakon što smo ih razotkrili, cmizdrili su i žalili su se, da su oni u biti stvarno dobri, ali pogrešno shvaćeni i proganjani. Karakteristika bića tame je da se predstavljaju kao dobri momci, a potom pronalaze opravdanja za zlo. Da li smo mi sada sreli neku drugu vrstu bića tame, one koji su toliko tamni, da ih nije briga kakve grozne stvari kažu? Ili su mi ta bića u biti te stvari govorili da me galvaniziraju – mene, majku petoro djece – tako da ja pitam još pitanja o tome kako bi stvarno zaštitili našu djecu?

P: Zašto nam govorite takve odvratne stvari?
O: MI vas volimo.

Huh. Ali, kakva ljubav bi nam mogla reći takve grozne stvari, pitala sam se. A onda, odmah sam shvatila da sam i ja uvijek upozoravala svoju djecu o opasnostima. Čak i ako nisam htjela priznati da je svijet opasno mjesto, znala sam da sam im morala reći da takve stvari, kako bi ih bili svjesni – i tako se sačuvali od opasnosti.

P: Da li mi to trebamo reći ostalima?
A: Ne otkrivajte u javnosti. Inače bi mogli biti oteti.

To je bio razuman odgovor i sigurno nije sugerirao da su htjeli da mi idemo okolo i plašimo ljude. Bila sam znatiželjna o tzv “projektu” koji se spominje da će biti dovršen za oko 13 godina, (2007) a za koje je ovaj izvor je rekao da su uzete tolike strašne ljudske žrtve. Čak i ako je to bilo zlo biće, možda sam mogla dobiti dovoljno informacija – da mogu reći drugima i možda bi imalo smisla nekima od onih koji su više upoznati s takvim detaljima?

P: Koja je svrha tog projekta?
O: Novi život ovdje.

Budući da sam već bila formulirala ideju da se vanzemaljci hrane ljudskim emocijama, odlučila sam se za takvo test pitanje. Vanzemaljac koji se hrani na nama bi to vrlo vjerovatno porekao, osim ako, kao što sam već pomislila, smo se sada sreli sa toliko tamnim bićem, kakvo nismo sreli do sada nikada prije.

P: Da li vanzemaljci koriste naše emocije i energije?
O: Korektno; i tijela također. Svake godine se na Zemlji uzma 10% više djece.

Nisu htjeli ostaviti tu temu. Bilo je previše strašno razmišljati o tome. Zašto su oni ponavljali nešto što me tako uzrujava? Bila sam malo zbunjena kao majka i potresenog glasa sam pitala:

P: Da li pate?
O: Neki.
P: Da li svi pate?
O: Neki.
P: Što se dešava s dušama? Da li je projekt isključivo fizičke prirode?
O: Fizički i duše se recikliraju.
P: Gdje idu duše?
O: Natrag ovamo, većinom.
P: Da li neke idu drugdje?
O: Neke idu na druge planete.

Opet, u slučaju da je ova monstruozna priča istinita, ja sam htjela detalje – nešto bih mogla provjeriti.

P: Tko je odgovoran za taj projekt?
O: Konzorcij.
P: To je bolesno!
O: Bolesno je subjektivno.
P: Ali čitava stvar je toliko odvratna.
O: Mi razumijemo vaše osjećaje, ali nije sve prilagođeno vašoj perspektivi.

I sa tim odgovorom, shvatila sam da bi ono što su rekli, iako je zvučalo ludo, upravo moglo biti istina. Ali opet, kakvo biće nam govori takve istine?

P: Zašto se to dešava na Zemlji?
O: Karma.
P: Koja vrsta karme može ovo donijeti?
O: Atlantida.

Nisam znala što da mislim. Ali, opet tu je bila ta želja da saznam i naučim. Bila sam traumatizirana sa danom informacijom. Kako sam to mogla preraditi? Tijekom godina sam postala toliko osjetljiva na patnje drugih, da sam morala gledati na drugu stranu ako smo bili prisiljeni da prođemo blizu auto-nesreće. Morala sam napustiti sobu, ako je bila neka tužna priča na vijestima. Ako sam pročitala priču o bolesnom ili zlostavljanom djetetu, postala bih depresivna nekoliko dana nakon toga.
Imala sam svoje petoro ljubljene djece i postala sam neka vrsta majke svakom djetetu na planeti.
Moja djeca su moj život. Dakle, zašto su gurali ovu temu oko djece koja se uzimaju i na kojima se eksperimentira? Da li je to bilo smišljeno da mi se posebno naudi, da se tako osjećam loše, ne bi li se to biće, tko god on bio, moglo hraniti na energiji moje patnje? Ili je sam ja ovdje bila navodjena da naučim nešto važno, nešto presudno za čitavo čovječanstvo?
Postojala je samo jedna stvar za napraviti: dobiti neke činjenice.
Mislila sam da će biti relativno jednostavna stvar na svijetu kupiti nekakav godišnjak i otkriti statistike o nestaloj djeci: koliko je nestalo, koliko uspješno su se vratili u svoje obitelji.
Ništa.
U redu, plan B. Nazvala sam par lokalnih agencija za provedbu zakona. Koji vladin odjel je držao takve statistike?
Slali su me iz jedne agencije u drugu i tako u krug.
Plan C? Nazvala sam par agencija i rekla da sam slobodni reporter koji radi jedan članak. U ovoj zemlji, to je pošteni put da dobijete informacije za javnost. Nikakve posebne ovlasti nisu obavezne.
Ali, nitko nije znao mnogo o izgubljenoj djeci.
Postoji nekoliko desetaka organizacija i agencija koje su posvećene “nestaloj i izrabljivanoj djeci.” Jedini problem je, još uvijek ne možete dobiti točne i jednostavne odgovore na jednostavno pitanje: koliko djece nestane svake godine i koliko se vrati sigurno i gdje je dokaz?
Gdje god da pogledate, dobijete drugačiji broj, međutim, tijekom vremena, evoluirala je neka vrsta “standardne” slike.
Ali dobivanje bilo kakvog tvrdog dokaza sa statističkim podacima, je koliko sam ja u mogučnosti reći – nemoguće.
Nitko ne želi razgovarati o tome. A ja sam pitala sebe: “Zašto?”
Štoviše, tijekom tog tjedna traženja odgovora na ovaj određeni problem, počela sam dobivati osjećaj da nešto definitivno nije ispravno sa ovim našim svijetom.
Nešto je strahovito krivo u ovom našem svijetu, a nitko to ne priznaje, a još manje govori o tome.
…
Dakle, to je činjenica…
Nešto je strahovito krivo u ovom našem svijetu, a nitko to ne priznaje, a još manje govori o tome.
ŠTO VI MISLITE, što se dešava sa svom ovom bestraga nestalom djecom!????
I da li vas ta činjenica uopće pogadja? Ili dira?
Više …

izvor: http://svjesnost.com/