Mellen-Thomas Benedict - Blisko iskustvo smrti

Thomas Benedict bolovao je od raka u posljednjem stadiju; stanje u kojem je bio bilo je nemoguće liječiti operacijom. Da su mu i dali bilo koju vrstu kemoterapije samo bi ga još više učinili biljkom. Rečeno mu je da će živjeti još šest do osam mjeseci.

S obzirom da nije imao nikakvu duhovnu osnovu, počeo je vjerovati da je priroda učinila grešku i da smo mi vjerojatno kancerogeni organizmi na planetu. Njegov je pogled na svijet bio ozbiljno negativan. To je bilo ono što ga je vodilo u smrt. Iskušao je razne metode alternativnog liječenja, ali ništa nije pomoglo. Nikada se prije nije stvarno suočio s Bogom. Nije bio u nikakvoj vrsti duhovnosti u to vrijeme, ali je započeo put učenja o duhovnosti i o alternativnom liječenju.

Jednog jutro 1982. oko 4:30, jednostavno je znao da je to dan kada će umrijeti. Nazvao je nekoliko prijatelja i oprostio se s njima. Bio je početak tipičnog osjećaja iskustva približavanja smrti. Odjednom je bio potpuno svjestan i stajao je uspravno, ali njegovo tijelo je bilo na krevetu. Oko njega je bila tama. To što je bio izvan tijela bilo je živopisnije nego obično iskustvo. Vidio je svaku prostoriju u kući, mogao je vidjeti vrh kuće, oko kuće, ispod kuće. Tu je bilo i Svjetlo. Okrenuo se prema Svjetlu. Bilo je veličanstveno, opipljivo, primamljivo. Želio je ići k njemu kao što se želi ići u zagrljaj voljene majke ili oca. Kako se počeo kretati prema Svjetlu, intuitivno je znao da će ako ode u Svjetlo, biti mrtav. Zato je krećući se prema Svjetlu rekao, "Molim te pričekaj malo, samo pričekaj jednu sekundu. Želim razmisliti o ovome; želim razgovarati s tobom prije nego što odem."

Na njegovo iznenađenje, cijelo iskustvo se zaustavilo na toj točki. Svjetlo je mijenjalo razne oblike kao Isus, Buda, Krišna, mandale, arhetipski likovi i znakovi. Nekom vrstom telepatije pitao je Svjetlo što se tamo događa? Svjetlo je odgovorilo. Informacija koja mu je bila upućena je bila u skladu s njegovim uvjerenjem a ako je netko budista, katolik ili musliman, povratna informacija bit će u skladu s njihovim uvjerenjem. Kako mu se Svjetlo razotkrilo, postao je svjestan da je ono što vidi kalup Višeg Sebstva. Pretvorilo se u kalup, u mandalu ljudskih duša. Ono je također i kanal do Izvora. Svako biće dolazi izravno kao direktno iskustvo iz Izvora. Svjetlo mu se otkrilo u svojem najistinitijem energetskom obliku, kao Više Sebstvo, a sva Viša Sebstva povezana su kao jedno biće, svi ljudi su povezani kao jedno biće, svi su ljudi različiti aspekti jednog bića. To nije povezano s nijednom osobitom religijom već kao ljubav koju čovjek oduvijek želi, vrsta ljubavi koja liječi, iscjeljuje i obnavlja. Postoji mreža oko planeta čime su sva Viša Sebstva povezana.Tada se Svjetlo pretvorilo u najdivniju stvar koju je ikad vidio: mandalu ljudskih duša na ovoj planeti.

U toj prekrasnoj mandali je vidio kako smo lijepi u srži, u našoj jezgri. Mi smo najljepše kreacije. Ljudska duša, ljudski kalup koji činimo svi zajedno potpuno je fantastičan, i to je promijenilo njegovo mišljenje o ljudskim bićima istog trenutka. Bio je zapanjen što u nijednoj duši nije postojalo nimalo zla, da duši nije svojstveno da bude zla. Svjetlo mu je reklo da strašne stvari koje se događaju ljudima mogu ih natjerati da čine zle stvari, ali njihove duše nisu zle i da je ono što svi ljudi traže ljubav. Ono što kvari ljude je nedostatak ljubavi.

Otkrivenja koja su dolazila od Svjetla činilo se da ne prestaju, i tada je upitao Svjetlo, "Da li to znači da će čovječanstvo biti spašeno?" Odjednom je, kao uz zvukove truba popraćeno spiralnim svjetlima, Veliko Svjetlo progovorilo: "Zapamti to i nikada ne zaboravi: spasi, otkupi i iscijeli se. Uvijek se jesi. Uvijek se budeš. Stvoren si sa snagom da to možeš činiti još prije postanka svijeta."

Tog trenutka shvatio je da SMO SVI MI VEĆ BILI SPAŠENI, a spasili smo se zato što smo stvoreni tako da se automatski popravljamo kao i ostatak Božjeg univerzuma. U tome je bit drugog dolaska. Svim srcem sam se zahvalio Božjem Svjetlu na ovoj objavi.

Činilo mu se da ga je Svjetlo udahnulo još dublje. Bilo je kao da ga to neopisivo Svjetlo, Svjetlo Ljubavi potpuno upija. Ušao je u drugu sferu, dublju od prethodne, i postao svjestan nečeg većeg, mnogo većeg; beskrajne rijeke Svjetla, RIJEKE ŽIVOTA. Svjetlo ga je potaklo da se napije iz te rijeke i iz samog Života dok se srce ne zadovolji. Bio je u ekstazi.

Tražio je Svjetlo da vidi ostatak Univerzuma; iza našeg sunčevog sustava, iza svake ljudske iluzije a Svjetlo mu je reklo da može putovati tom Rijekom. I bio je nošen kroz Svjetlo do kraja tunela. Odjednom kao da je jurio od planete do planete rijekom Života. Vidio je Zemlju kako je odletjela. Sunčev sustav, u svoj svojoj veličanstvenosti, projurio je i nestao. Brže od brzine svjetlosti, proletio je kroz središte galaksije, a cijeli Univerzum bujao je od raznih oblika ŽIVOTA. Vidio je mnogo svjetova. Dobra vijest je da nismo sami u Svemiru!

Dok se vozio Rijekom svjesti kroz centar galaksije, rijeka se širila u fascinantne pojedinačne energetske valove. Mislio je da ide negdje; ustvari da putuje, ali tad je shvatio da, kako se Rijeka širila, mjegova svijest se također širila kako bi ušla u svaki dio Univerzuma! Cijela kreacija je prošla pokraj njega i iščezla u točki Svjetla. To je bilo nezamislivo čudo!

Gotovo istog trena pojavilo se drugo Svjetlo. Dolazilo je sa svih strana, i bilo je tako različito; Svjetlo sačinjeno od više od svih frekvencija u Univerzumu. Njegova svijest, ili biće, širilo se od dodirnih točaka s cijelim Holografskim Svemirom i dalje.

Kada je prešao u drugo Svjetlo, došli su mu odgovori da je upravo transcendirao Istinu. Kad je prešao u drugo Svjetlo, proširio se izvan prvog Svjetla i našao u dubokom miru, iza sve tišine. Mogao je vidjeti ZAUVIJEK, iza Beskonačnosti.

Bio je u Praznini. Bio je u predkreaciji, prije Velikog praska. Prošao je kroz početak vremena - Prvu Riječ - Prvu vibraciju. Bio je u Oku kreacije. Osjećao se kao da dodiruje Božje lice. To nije bio religiozan osjećaj. Jednostavno je bio jedno s Apsloutnim Životom i Sviješću. Kad je rekao da može vidjeti zauvijek, mislio je na to da je mogao iskusiti kreaciju koja je u nastanku. Bila je bez početka i kraja. Znanstvenici doživljavaju Veliki prasak kao jedan događaj koji je stvorio Univerzum. On je vidio da je Veliki prasak samo jedan od nebrojeno mnogo Velikih praskova koji stvaraju Univerzume vječno i istovremeno. Jedine ljudske slike koje bi to bar približno mogle opisati bile bi načinjene na superkompjuterima koji koriste račune fraktalne geometrije.

Drevni ljudi su znali za to. Oni su govorili da je Božja priroda takva da periodično stvara nove Univerzume izdišući, i uništava Univerzume udišući. Ta razdoblja zovu se Yuge. Moderna znanost to naziva Veliki prasak. On je bio u apsolutnoj, čistoj svijesti. Mogao je vidjeti sve Velike praskove ili Yuge koje su nastajale i uništavale se. Odjednom je ušao u sve njih istovremeno. Vidio je da svaki mali djelić kreacije ima moć stvaranja. Vrlo je teško to objasniti.

Trebale su mu godine nakon što se vratio da pronađe riječi za iskustvo Praznine. Praznina je apsolutna nula; nered koji oblikuje sve mogućnosti. To je Apsolutna Svijest; mnogo više od same Univerzalne Inteligencije.

Gdje je Praznina? Znao je da je Praznina unutar i izvan svega. Upravo sada dok živimo, uvijek smo istovremeno izvan i unutar Praznine. Čovjek ne mora otići nigdje ili umrijeti da bi stigao tamo. Praznina je vakuum ili ništa između svih fizičkih manifestacija. PROSTOR između atoma i njihovih komponenti. Moderna znanost počela je proučavati taj prostor izmenu svega. Oni to nazivaju Nulta točka. Gdje god da ju pokušavaju izmjeriti, njihovi instrumenti prelaze van ljestvice u beskonačno. Znanstvenici ne poznaju način čime bi točno izmjerili beskonačnost. U ljudskom tijelu i Univerzumu ima više nultih točki nego svega drugog.

Ono što mistici zovu Prazninom ustvari nije prazno. Prepuno je energije, drugačije vrste energije koja je stvorila sve ono što jesmo. Sve od vibracije Velikog praska, od prve Riječi, koja je prva vibracija. Biblijski "Ja jesam" ustvari ima upitnik na kraju. "Ja jesam - Što sam ja?"

Kreacija je Božje istraživanje Božjeg Sebstva kroz sve zamislive načine, u tekućem, beskrajnom istraživanju kroz svakoga od nas. Kroz svaku vlas kose na čovjekovoj glavi, kroz svaki list na drvetu, kroz svaki atom, Bog istražuje Božje Sebstvo, doslovno Vas, Mene. Sve je veliko Sebstvo. To je razlog zašto Bog zna čak i kad pojedini list otpadne. To je moguće zato što gdje god da jeste tu je središte univerzuma. Gdje god da je bilo koji atom, to je središte univerzuma. Tu je Bog u tome i Bog u Praznini.

Dok je istraživao Prazninu i sve Yuge ili kreacije, potpuno je bio izvan vremena i prostora koje mi poznajemo. U tom proširenom stanju, otkrio je da je kreacija ustvari Apsolutna Čista Svijest, ili Bog, koji dolazi, iskusiti život onako kako ga mi poznajemo. Sama Praznina je lišena iskustva. To je predživot, prije prve vibracije. Božja priroda je nešto više od Života i Smrti. Zato u Univerzumu ima mnogo više od života i smrti što se može iskusiti! Bio je u Praznini i bio je svjestan svega što je ikad bilo stvoreno. Bilo je kao da gleda kroz Božje oči. Postao je Bog. Odjednom nije više bio on. Jedino je mogao reći da je gledao kroz Božje oči. I odjednom je znao što je svaki atom, i mogao je sve vidjeti. Jako je interesantna stvar spoznaja o Praznini; išao je tamo da bi se vratio natrag sa spoznajom da Bog nije tamo. Bog je ovdje. Bog nam je dao sve, sve je ovdje - to je mjesto gdje je. I ono u čemu smo sada je Božje istraživanje Boga kroz nas. Ljudi su jako zaokupljeni težnjom da postanu Bog, a pri tome ne uviđaju da mi već jesmo Bog i da Bog postaje mi.

Kada je to shvatio, završio je s Prazninom, i želio se vratiti u ovu kreaciju ili Yugu. To se činilo kao prirodna stvar.Tada se odjednom vratio kroz drugo Svjetlo, ili Veliki prasak, slušajući nekolicinu baršunastih zvučnih udara. Rijeka svijesti nosila ga je natrag kroz cijelu kreaciju.

Prošao je kroz središte naše galaksije, koja je crna rupa. Crne rupe su veliki procesori ili reciklatori Univerzuma. Na drugoj strani Crne rupe smo mi; naša galaksija; koja je bila prerađena iz drugog Univerzuma. U svojoj potpunoj energetskoj konfiguraciji, galaksija je izgledala kao fantastičan svjetlosni grad. Sva energija ove strane Velikog praska je svjetlo. Čak i sub-atom, atom, zvijezda, planeta, čak i sama svijest sačinjena je od svjetla i ima energiju i/ili čestice svega živoga. Sve je sačinjeno od Božjeg Svjetla; sve je vrlo inteligentno.

Dok je bio nošen tom Rijekom mogao je vidjeti kako nailazi veliko Svjetlo. Znao je da je to Prvo Svjetlo; Kalup Višeg Sebstva Svjetla našeg sunčevog sustava. Tada se pojavio cijeli sunčev sustav u Svjetlu, popraćen jednim od baršunastih zvučnih udara.

Vidio je da je sunčev sustav u kojem živimo naše veće tijelo i svaki čovjek je dio toga. I zemlja je veliko stvoreno biće koje smo mi. Mogao je vidjeti svu energiju koju stvara sunčev sustav, i to je nevjerojatan svjetlosni spektakl! Mogao je čuti Glazbu nebeskih tijela. Naš sunčev sustav, kao i sva nebeska tijela, stvara jedinstven kalup svjetla, zvuka i vibracijskih energija. Napredne civilizacije s drugih zvjezdanih sustava mogu opaziti život kakav poznajemo u svemiru dojmom koji nastane u vibracijskom ili energijskom kalupu. To je dječja igra. Zemljino Dijete čuda (ljudska bića) proizvode gomilu zvukova upravo sada, kao da se djeca igraju u dvorištu univerzuma.

Rijeka ga je donijela ravno u središte Svjetla. Osjećao se kao da ga je Svjetlo zagrlilo kad ga je ponovno uvuklo svojim dahom. Slijedio je još jedan nježan zvučni udar; bio je u velikom Svjetlu Ljubavi s Rijekom života koja je protjecala kroz njega. To je Svjetlo ljubavi najjače od svega, i ono ne sudi. Ono je idealan roditelj za Dijete čuda (ljudska bića). Svjetlo mu je objasnilo da smrt ne postoji; mi smo besmrtna bića. Vječno smo živi! Shvatio je da smo dio prirodnog živućeg sustava koji se neprestano reciklira. Nikad mu nije bilo rečeno da se mora vratiti natrag. Jednostavno je znao da hoće. To je bilo prirodno nakon onoga što je vidio. Nije znao koliko je dugo po ljudskom vremenu bio u Svjetlu. Ali došao je trenutak kada je shvatio da su sva njegova pitanja dobila potpune odgovore i da je njegov povratak blizu.

Svaki čovjek ima drugačiji život i niz pitanja na koja želi odgovor. Neka naša pitanja su univerzalna, ali svatko od nas istražuje tu stvar koju nazivamo Životom na sebi svojstven način. Zato je svaki oblik života drugačiji, od planina do pojedinog lista na drvetu. I to je vrlo važno nama ostalima u Univerzumu. Jer sve to doprinosi „Velikoj slici“, punini Života. Mi smo doslovno Božje istraživanje Samog Boga u beskrajnom plesu Svjetla. Naša jedinstvenost obogaćuje ukupan Život.

Započevši povratak u životni ciklus, nikada mu nije palo na pamet, niti mu je itko rekao, da će se vratiti u isto tijelo. To jednostavno nije bilo važno. Imao je potpuno povjerenje u Svjetlo i Životni proces. Kad se Rijeka udružila s velikim Svjetlom, zamolio je da nikada ne zaboravi otkrića i osjećaje onoga što je naučio na drugoj strani.

Tada je bio odveden natrag kroz Svjetlo ponovno u vibracijsku sferu. Cijeli proces se izokrenuo pri čemu je dobio još više informacija. Vratio se natrag kući dobivši učenja o mehanizmima reinkarnacije. Znao je da će biti reinkarniran. Zemlja je veliki prerađivač energije, a pojedinačna svijest se širi iz nje u svakoga od nas. Po prvi put se doživio čovjekom, i bio je sretan. Biti ljudski dio Boga... to je fantastičan blagoslov. To je blagoslov iznad svakog našeg i najvećeg mišljenja o tome kakav bi blagoslov mogao biti. Za svakog od nas je nevjerojatno i veličanstveno biti ljudski dio ovog iskustva. Svatko od nas, ma gdje se nalazili, blagoslov je za planet, upravo ovdje gdje jesmo.

I tako je prošao kroz proces reinkarnacije očekujući da bude negdje beba. Ali dobio je učenje kako je pojedinačan identitet povezan sa sviješću. I tako se reinkarnirao natrag u svoje tijelo.

Ovaj mu se svijet više činio kao san nego onaj. Nakon tri dana ponovno se osjećao normalno, jasnije, ali ipak drugačije nego što se ikad osjećao u životu. Nije više mogao vidjeti ništa loše u ljudskim bićima što je prije viđao. Prije toga je bio u dobroj mjeri osoba koja stalno sudi drugima. Mislio je da su mnogi ljudi zabrljali; ustvari je mislio da su svi zabrljali osim njega. No, sada mu je sve postalo jasno.

Zagonetka života ima jako malo veze s inteligencijom. Svemir uopće nije intelektualan proces. Intelekt pomaže; briljantan je, ali trenutno to je jedino s čime prosuđujemo, umjesto da to činimo svojim srcima i mudrijim dijelom sebe.

Središte zemlje je veliki pretvarač energije, baš kao što se može vidjeti na slikama našeg magnetskog polja zemlje. To je naš ciklus, koji povlači reinkarnirane duše natrag i ponovno ih izbacuje. To je dio grupne svijesti zvane čovječanstvo a to što smo dostigli ljudsku razinu znak je da sudjelujemo u individualnoj svijesti.

Vidio je da su rase nakupine osobnosti. Nacije su nakupine osobnosti. Gradovi imaju osobnost i grupne duše koje privlače određene ljude. Obitelji imaju grupne duše. Pojedinačni identitet sudjeluje kao pojedinačne grane grupnih duša. Različita pitanja koja ima svatko od nas vrlo su važna jer to je način na koji Bog istražuje samoga Sebe - kroz nas. Zato postavljajmo svoja pitanja. Pronaći ćemo Sebe i pronaći ćemo Boga u tom Sebstvu, jer samo Sebstvo postoji.

Počeo je uviđati da smo svi mi ljudi srodne duše. Mi smo svi dio iste duše koja se razdijelila u mnogo kreativnih smjerova, ali ipak je ista. Dok gleda u svako ljudsko biće vidi srodnu dušu, onu koju oduvijek traži. Osim toga, najveća srodna duša koju ćemo ikada imati jesmo mi sami. Svi smo mi i muško i žensko. To doživljavamo u maternici i kroz stadije inkarnacije. Ako tražimo tu srodnu dušu izvan sebe, možda ju nikada ne nađemo; ona nije tamo. Isto kao i što Bog nije "tamo". Bog je ovdje. Započnimo najveću ljubavnu vezu koju smo ikada imali... sa svojim Sebstvom. Iz toga ćemo voljeti sve ostalo.

Spustio se u nešto što se može nazvati Pakao, i bilo je vrlo iznenađujuće. Nije vidio Sotonu ili zlo. Njegovo spuštanje u pakao bilo je spuštanje u svaku ljudsku naviku mizerije, neupućenosti i tame neznanja. Činilo se kao vječnost jada. Ali svaka od milijuna duša oko njega imala je upaljenu svjetlosnu zvijezdu uvijek dostupnu. Ali činilo se kao da nitko na to ne obraća pažnju. Svi su bili obuzeti svojom tugom, traumama i jadom. Nakon onoga što se činilo kao vječnost, počeo je dozivati to Svjetlo, kao što dijete zove roditelja u pomoć. Tada se Svjetlo otvorilo i napravilo tunel koji je došao ravno do njega i odvojio ga od sve boli i straha. Svjetlo mu je prišlo i pretvorilo se u velikog zlatnog anđela i ukazalo mu da je to njegova nadduša, njegovo više Sebstvo, izuzetno star dio nas samih. Tada je bio odveden u Svjetlo.

Uskoro će znanost količinski odrediti duh. Neće li to biti divno? Trenutno imamo uređaje koji su osjetljivi na suptilne energije ili duhovne energije. Fizičari koriste atomske kolidere kako bi zgnječili atome i vidjeli od čega su sačinjeni. Došli su do kvarkova i svega toga. Jednog će dana doći do te male stvari koja sve drži na okupu, i morat će to nazvati... Bogom. S atomskim koliderima nisu samo vidjeli što je ovdje unutra, već i grade čestice. Hvala Bogu da je većina njih traje samo koju milisekundu ili nanosekundu. Tek počinjemo shvaćati da i mi stvaramo kako idemo naprijed. Kad je vidio vječnost, došao je u područje gdje postoji točka u kojoj nadilazimo sve znanje i stvaramo sljedeći dio, sljedeći nivo. Mi imamo tu moć stvaranja kako istražujemo. I to je širenje Boga kroz nas.

Odlomak iz knjige Utjelovljenja ljubavi od Ljubice Ljubić